KADA MLADI ODU – ŠTA OSTAJE OD TRADICIJE U PRIJEPOLJU I POLIMLJU?

Odlazak mladih nije samo demografsko pitanje. U malim sredinama poput Prijepolja, sa mladim ljudima odlaze i nosioci znanja, običaja, pjesme, igre i porodičnih priča. Ali tradicija, kako upozoravaju naši sagovornici, ne nestaje nužno – ona se mijenja, prilagođava i ponekad sa zavičajem nastavlja živjeti daleko od njega. Ključno pitanje zato nije samo ko odlazi, već šta ostaje iza njih i da li će oni koji dolaze imati od koga da naslijede ono što jednu zajednicu čini posebnom.

Odlazak mladih prekida lanac nasljeđivanja

Migracije, posebno migracije mladih, već godinama mijenjaju sliku malih sredina. U Prijepolju se njihov uticaj ne osjeća samo kroz manji broj stanovnika, već i kroz kulturni život zajednice. Kada mladi odu zbog školovanja, zaposlenja ili boljih životnih prilika, odlaze i potencijalni učesnici kulturnih programa, članovi folklornih i pozorišnih grupa, buduća publika, ali i generacije koje bi trebalo da preuzmu znanja svojih roditelja i starijih.

Miroslava Ljuljić, kustos etnolog u Muzeju u Prijepolju, ističe da intenzivne migracije, naročito mladih, direktno utiču na identitet i tradiciju, jer se kulturno nasljeđe smatra važnim identitetskim uporištem Bošnjaka u Polimlju. Modernizacija, globalizacija, kao i druge ekonomske i društvene promjene, dodatno utiču na tradicionalni model ponašanja.

Ipak, tradicija, kako objašnjava Ljuljić, nije nepromjenjiva kategorija.

• „U novim okolnostima tradicija kao živ organizam ne nestaje, nego se mijenja i prilagođava novonastaloj situaciji. Pri tome moramo imati u vidu sposobnost tradicije da se transformiše u nove oblike, a da ipak zadržava svoju suštinu“, navodi ona.

Upravo je u tome možda i najveći izazov savremenog Prijepolja – kako sačuvati suštinu tradicije kada se mijenjaju ljudi, prostor i način života?

Najugroženiji su običaji koji se uče životom

Nije svaka tradicija podjednako ranjiva. Najviše strada upravo ono što se ne može naučiti samo iz knjige, muzejske postavke ili arhivskog zapisa, već se usvaja posmatranjem, učešćem i svakodnevnim životom.

Ljuljić ukazuje da je posebno ugrožena tradicija koja se prenosi sa starijih na mlađe, što je u malim sredinama još izraženije. „Na udaru“ se, zbog odsustva mladih, prvo nađu godišnji običaji, ali i običajna praksa vezana za životni ciklus pojedinca – od rođenja do smrti.

Tu su, dodaje ona, i tradicionalna znanja i umijeća – govor, pjesme, igra i različite vještine.

• „Glavni problem u kontinuitetu tradicije predstavlja činjenica što se prekida lanac njenog prenošenja neposrednim posmatranjem i učestvovanjem“, upozorava Ljuljić.

Drugim riječima, moguće je zapisati običaj, fotografisati nošnju, sačuvati predmet ili snimiti pjesmu. Ali ono što je mnogo teže sačuvati jeste iskustvo čovjeka koji je tom običaju prisustvovao, učestvovao u njemu i znao zašto se nešto radilo upravo na određeni način.

Kada se grupa raspadne, ne gubi se samo broj članova

Da odlazak mladih ostavlja konkretne posljedice na kulturni život Prijepolja potvrđuje i Admira Hamidović, direktorica Doma kulture Prijepolje.

Ona ističe da se problem posebno vidi u radu folklornog ansambla, amaterskog pozorišta i drugih sekcija, gdje se praktično svake četiri ili pet godina događa smjena generacija. Mladi završavaju osnovnu ili srednju školu i odlaze na dalje školovanje, uglavnom u veće gradove, pa se grupe koje su godinama stvarane i razvijane neminovno osipaju.

• „Ponekad tako izgubimo čitavu generaciju koja je bila posebno talentovana ili posebno zainteresovana za određenu oblast – za folklor, pozorište, muziku ili neki drugi vid kulturnog stvaralaštva. To se svakako osjeti, jer nije moguće preko noći nadomjestiti iskustvo, znanje i povezanost koju je jedna grupa mladih godinama gradila“, kaže Hamidović.

Ipak, Dom kulture ne vidi odlazak mladih kao kraj kulturnog života.

• „Jedni odlaze, ali dolaze mlađi članovi, sekcije se obnavljaju i stvaraju se nove generacije“, navodi Hamidović, naglašavajući da odlazak mladih ne dovodi nužno do nestanka interesovanja za kulturu, ali kulturnim institucijama nameće potrebu da iznova okupljaju, motivišu i stvaraju prostor za svaku novu generaciju.

Mladi ne žele samo da gledaju – žele da stvaraju

Jedan od važnih odgovora na migracije zato može biti u načinu na koji kulturne ustanove uključuju mlade dok su još u svom gradu.

U Domu kulture Prijepolje posljednjih godina nastoje da značajan dio programa usmjere upravo prema djeci i mladima. Cilj nije samo stvaranje nove publike već i novih učesnika u kulturnom životu.

• „Trudimo se da im ponudimo različite sadržaje, u skladu sa njihovim interesovanjima – od programa u kojima su publika, preko sekcija i radionica u kojima aktivno učestvuju, do mogućnosti da sami kreiraju i realizuju kulturne sadržaje“, kaže Hamidović.

Posebno važnom smatra saradnju sa srednjim školama u Prijepolju. Mladi su, uz mentorsku i tehničku podršku zaposlenih u Domu kulture, imali priliku da sami organizuju cjelovečernje programe. Pokazali su, navodi ona, da mogu biti kreativni, talentovani i odgovorni kada im se pruže povjerenje i prostor.

Neki od tih programa imali su i humanitarni karakter, što je, prema riječima Hamidović, pokazalo da mladi, osim potrebe za kreativnim izražavanjem, imaju i razvijen osjećaj solidarnosti i odgovornosti prema zajednici.

To je važna poruka: mladi možda odlaze, ali prije odlaska žele da budu dio zajednice koja im daje mogućnost da nešto naprave, da se izraze i da ostave trag.

Tradicija ne nestaje kada se preseli

Odlaskom mladih tradicija ne mora prestati da postoji. Ona može promijeniti mjesto, način i oblik svog života.

Ljuljić navodi da intenzivne migracije stanovništva sa ovog područja, posebno mladih, utiču na tradicionalnu praksu jer nova kulturna sredina na nov način oblikuje tradicionalni model ponašanja i prilagođava ga novim okolnostima i novom vrijednosnom i kulturnom sistemu.

To znači da mladi koji odu ne prekidaju nužno vezu sa onim iz čega su potekli. Tradiciju nose sa sobom – ali je u novom okruženju mijenjaju.

• „Tradicionalni model ponašanja, u manjoj ili većoj mjeri, preinačava se u neki novi običajni obrazac, koji uprkos svemu zadržava i ne mijenja svoju suštinu“, objašnjava Ljuljić.

Sličan potencijal vidi i Hamidović, posebno kada govori o dijaspori.

Kako kaže, danas i sama riječ „otići“ ima drugačije značenje nego nekada. Mladi mogu živjeti i školovati se u Beogradu, Sarajevu ili negdje u inostranstvu, a da zahvaljujući društvenim mrežama, sadržajima koje Dom kulture plasira, manifestacijama i ponovnim dolascima u svoj grad ostanu povezani sa kulturnim životom svog zavičaja.

• „Fizička udaljenost danas ne mora nužno da znači i kulturnu udaljenost“, poručuje Hamidović.

Porodica i stariji ostaju prvi čuvari identiteta

U tom procesu porodica ima posebno mjesto.

Ljuljić ističe da su porodica, a naročito starija generacija, veoma važni u lancu čuvanja i prenošenja određenog kulturnog obrasca. Međutim, odnos je dvosmjeran: tradicija ne čuva samo porodicu, već i sama doprinosi očuvanju porodice i porodičnih vrijednosti.

Za Bošnjake Polimlja to je naročito značajno. Jezik, muzika, običaji, porodične priče, način života i odnosi među generacijama nisu samo elementi kulturnog nasljeđa, već i dio osjećaja pripadnosti.

Ljuljić ocjenjuje da ovo područje, uprkos svemu, još uvijek možemo označiti kao tradicionalno. Nasljeđe se i dalje smatra važnim identitetskim uporištem, posebno kada je riječ o porodičnim vrijednostima i potrebi očuvanja porodice, što se u manjoj ili većoj mjeri prenosi i na mlađe naraštaje.

Muzej može sačuvati predmet, ali zajednica čuva život tradicije

Poseban izazov za institucije kulture jeste pitanje kako tradiciju sačuvati od toga da postane samo muzejski zapis o vremenu koje je prošlo.

Ljuljić podsjeća da su tradicija i nasljeđe po svojoj prirodi „živi“ i skloni promjenama. Prenose se sa generacije na generaciju, prilagođavaju novim vremenima i okolnostima.

Zato, kako kaže, tradicija da bi trajala među mladima mora imati vezu sa njihovim životom i njihovim interesovanjima – muzikom, modom, fotografijom, društvenim mrežama i drugim savremenim kanalima.

• „Moramo naglasiti da do ovih promjena ne dolazi odjednom, već se one neposredno naslanjaju na već utvrđene tradicijske obrasce“, ističe Ljuljić.

I Hamidović smatra da budućnost očuvanja identiteta nije u insistiranju da mladi „moraju“ čuvati tradiciju zato što su je čuvale generacije prije njih. Tradicija opstaje onda kada je nova generacija prepozna i doživi kao nešto svoje.

Zato je, smatra ona, važno folklor, muziku, jezik, običaje, usmeno predanje i cjelokupno kulturno nasljeđe čuvati u njihovom autentičnom obliku, ali istovremeno pronalaziti savremene načine da ih predstavimo novim generacijama.

Dijaspora kao most između zavičaja i svijeta

Veliki broj ljudi iz Prijepolja koji žive i rade u inostranstvu tokom ljeta vraća se u zavičaj. Upravo tada kulturne institucije imaju priliku da ponovo uspostave veze koje su tokom godine fizički udaljene.

Dom kulture nastoji da tradicionalne programe i manifestacije organizuje i tokom ljetnih mjeseci, kada je u gradu prisutan veći broj ljudi iz dijaspore.

• „Jedno je kada im se o zavičaju, tradiciji i običajima govori u porodici, a sasvim drugo kada dođu, prisustvuju manifestacijama, čuju muziku, vide igru i neposredno dožive kulturu sredine iz koje potiču njihove porodice“, kaže Hamidović.

Ona smatra da dijaspora u budućnosti treba da bude mnogo više od publike koja nekoliko puta godišnje dolazi kući. Ona može biti partner kulturnim institucijama kroz podršku manifestacijama, povezivanje umjetnika i kulturnih organizacija, razmjenu programa i promociju kulturnog nasljeđa u zemljama u kojima žive.

• „Na taj način dijaspora može da bude svojevrstan most između zavičaja i svijeta, ali i važan činilac da se kulturni identitet ne završi sa generacijom koja je otišla, već da se prenosi i na generacije koje odrastaju daleko od Prijepolja“, naglašava Hamidović.

Najteže je sačuvati ono što se ne može naučiti na daljinu

U vremenu migracija možda se najviše izgubio osjećaj da se tradicija podrazumijeva. Nekada je bila sastavni dio svakodnevnog života – učila se u kući, na okupljanjima, na svadbama, tokom praznika, kroz pjesmu, igru i razgovor sa starijima.

Danas je sve manje prilika za takav neposredan prenos.

• „Naj­teže je sačuvati puteve prenošenja tradicije sa starijih na mlađe, što je svakako najsigurniji način njenog trajanja“, zaključuje Ljuljić.

Hamidović, s druge strane, podsjeća da cilj kulturnih institucija ne može biti da mladima govore da ne odlaze.

• „Cilj je da, gdje god da odu, imaju razlog da se svom zavičaju vraćaju – fizički, kulturno i emotivno.“

Jer pitanje migracija mladih nije samo pitanje praznih mjesta u školama, sekcijama ili na kulturnim programima. To je pitanje šta se događa sa pričama koje više nema ko da čuje, pjesmama koje nema ko da nauči, običajima koje nema ko da prenese i osjećajem pripadnosti koji se nekada podrazumijevao.

Ali možda upravo tu leži i prostor za novi odgovor.

Tradicija ne mora ostati zarobljena u prošlosti. Ona može otići sa mladima – u Beograd, Sarajevo, Novi Pazar, zemlje Evrope i svijeta – i tamo nastaviti živjeti u novim oblicima.

Pravi izazov nije spriječiti mladog čovjeka da ode.

Pravi izazov je učiniti da, gdje god živio, zna odakle je došao – i da u tom mjestu iz kojeg je potekao još uvijek postoji nešto čemu želi da se vrati.

Lj.Marković