Branko Ćosović iz Prijepolja čuva bošnjačku narodnu nošnju: Deset godina istraživanja za jednu autentičnu rekonstrukciju

Iza svakog dijela narodne nošnje kriju se vrijeme, znanje i priče ljudi koji su ga stvarali i nosili. Da bi se jedan takav predmet vjerno rekonstruirao, nije dovoljno poznavati krojenje i šivenje: potrebno je istraživati stare fotografije, proučavati originalne materijale, razgovarati s ljudima koji pamte tradicionalne tehnike i razumjeti kulturni kontekst u kojem je odjeća nastajala. Upravo tome je Branko Ćosović iz Prijepolja posvetio godine rada, nastojeći sačuvati narodne nošnje ovog kraja, s posebnim fokusom na bošnjačku kulturnu baštinu. Njegovo istraživanje istovremeno otkriva bogatstvo tradicije Polimlja i upozorava da bi znanja koja su generacije prenosile mogla nestati ukoliko se ne sačuvaju i ne približe mladima.

Od istraživanja do rekonstrukcije starih nošnji

Ćosović je istraživački rad na području općine Prijepolje započeo 2010. godine. U početku se najviše bavio narodnim igrama i pjesmama, a kasnije je počeo prikupljati originalne primjerke nošnji i stare fotografije. Tokom istraživanja shvatio je da je na terenu ostalo veoma malo primjeraka narodne nošnje iz perioda prije tridesetih godina 20. stoljeća. To ga je podstaklo da pokuša sačuvati njihov izgled i način izrade.

• „To me navelo na ideju da počnem raditi rekonstrukcije tih starijih dijelova nošnje, od originalnih materijala koji su se mogli, a i danas se još mogu pronaći u našim selima“, objašnjava Ćosović.

Prve rekonstrukcije počeo je raditi 2020. godine, nakon čitave decenije istraživanja i učenja. Taj posao i dalje traje, a cilj mu je formirati kolekciju reprezentativnih primjeraka seoske i gradske nošnje prijepoljskog kraja, od sredine 19. stoljeća do šezdesetih godina 20. stoljeća, kada tradicionalna nošnja prestaje biti uobičajen dio svakodnevnog odijevanja.

• „Deset godina sam istraživao i učio prije nego što sam se usudio pokušati uraditi prvu rekonstrukciju, a još uvijek učim neke stvari“, kaže on, ukazujući na to da očuvanje tradicije nije jednokratan posao, već proces u kojem se znanje stalno dopunjava.

Stara fotografija nije dovoljna bez znanja o nošnji

Autentična rekonstrukcija zahtijeva poznavanje mnogo više od osnovnog kroja. Važno je utvrditi od kojih je materijala predmet napravljen, kojem periodu pripada, čemu je služio i da li se nosio svakodnevno ili u posebnim prilikama. Posebnu pažnju treba posvetiti ornamentima, jer šare nisu bile samo ukras već su imale i svoje značenje.

Ćosović se oslanja na stare fotografije, originalne odjevne predmete, dostupnu literaturu i svjedočenja starijih ljudi. Prikupio je brojne fotografije na kojima se nošnje vide u različitim životnim i godišnjim prilikama, kao i originalne predmete koji mu omogućavaju proučavanje starih tehnika, naročito boja i veza. Značajnim izvorom znanja smatra i pristup depou Muzeja u Prijepolju, gdje se čuvaju vrijedni primjerci srpske i bošnjačke nošnje.

• „Svjedočenja ljudi na terenu također su veoma važna, jer je neposredno znanje ljudi koji su nošnju izrađivali, koristili i prenosili s generacije na generaciju neprocjenjivo i mnogo konkretnije od onoga što je opisano u literaturi“, ističe Ćosović.

Prema njegovim riječima, pisana građa o nošnji prijepoljskog kraja nije dovoljno bogata i ovo naslijeđe zaslužuje ozbiljniju publikaciju. Svaki sačuvani predmet, stara fotografija i sjećanje sagovornika zato mogu biti važan dio šire priče o odijevanju, običajima i životu ljudi u Polimlju.

Srpska i bošnjačka nošnja: sličnosti nastale zajedničkim životom

Posebna vrijednost Ćosovićevog rada jeste istraživanje sličnosti između srpske i bošnjačke narodne nošnje. One su naročito izražene kod seoske odjeće iz starijih perioda, prije Prvog svjetskog rata. Pripadnici oba naroda živjeli su na istom prostoru, u sličnim uvjetima, koristili iste materijale i izrađivali odjevne predmete prema gotovo istovjetnim krojevima.

• „Postoji dosta sličnosti između srpske i bošnjačke nošnje, naročito kada je riječ o seoskim nošnjama iz ranijih perioda, prije Prvog svjetskog rata“, navodi Ćosović.

Gaće, košulja, čakšire, šalvare, džemadan, jelek, gunj, tkanica, gete, tozluci i opanci dio su zajedničkog rječnika tradicionalnog odijevanja u ovom kraju. Obje nošnje pretežno pripadaju dinarskom tipu, zbog čega se slične karakteristike prepoznaju i na širem području na kojem su živjele zajednice srodnog porijekla.

Jedan od primjera koji pokazuje koliko su te sličnosti bile konkretne jeste muška nošnja iz brodarevskog kraja. Bošnjačku nošnju činili su fes, košulja, mintan, jelek, pojas, čakšire s turom, odnosno šalvare, tozluci ili gete, čarape i opanci. Srpska nošnja iz istog kraja imala je fes, koji je nakon Balkanskih ratova zamijenjen šajkačom, košulju gotovo identičnog kroja, jelek, odnosno prsluk ili spučanik, šalvare ili pelengire, kao i tozluke ili gete, čarape i opanke. Razlike su se, između ostalog, ogledale u obliku pojedinih dijelova odjeće i dužini nogavica.

Zanimljiv je i podatak da su u 19. stoljeću i Srbi i Bošnjaci nosili ćulav, malu polukružnu kapu od bijele valjane vune, a nešto kasnije i fes. Prema Ćosovićevom istraživanju, razlike koje se danas često odmah povezuju s kapom postaju izraženije tek nakon Balkanskih ratova. To pokazuje koliko je važno tradiciju posmatrati u historijskom kontekstu, a ne samo kroz današnje predstave o njoj.

Razlike su postojale i u starijim periodima, naročito u gradskoj odjeći, dok su se kod ženske i nevjestinske nošnje ispoljavale kroz pojedine odjevne predmete i obrede. Bošnjačka ženska nošnja obuhvatala je, između ostalog, dimije, đečerme i šamije s ojicama. Na oblikovanje nevjestinske nošnje utjecali su običaji koji su se vremenom mijenjali, a razlike su postojale i među pripadnicima iste vjerske zajednice s lijeve i desne obale Lima.

Naslijeđe koje svjedoči o bliskosti ljudi

Preplitanje srpske i bošnjačke tradicije nije bilo ograničeno na odijevanje. Ćosović ukazuje na značaj trgovine, razmjene materijala, druženja na vašarima i teferičima, kao i zanata koji su služili ljudima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Terzije su izrađivale nošnju za obje zajednice, opančari su pravili obuću koju su nosili i Srbi i Bošnjaci, a valjarice su obrađivale vunu od koje su nastajali brojni odjevni predmeti.

• „Život je ovdje uvijek upućivao jedne na druge, a to se ogledalo u svim sferama života: narodnoj nošnji, instrumentima koji su se svirali, narodnim igrama, pjesmama, običajima, obredima i praznicima“, kaže Ćosović.

Razgovori sa starijim ljudima potvrdili su mu da su pojedini običaji i vjerovanja opstali uprkos promjenama kroz historiju. Navodi vjerovanje da se na Prokoplje ništa ne treba raditi, običaj omahe za Đurđevdan i održavanje vašara na pravoslavne praznike. On te pojave tumači kao moguće tragove starijih kulturnih slojeva i historijskih promjena u prijepoljskom kraju, u kojem su neke porodice tokom vremena prihvatile islam.

Zajedničko naslijeđe, prema njegovom mišljenju, posebno snažno pokazuju porodične priče i stara fotografska građa. „Poznata je fotografija majke Ružice Pejović sa sinovima Lukom i Alijom, na kojoj se vidi ista nošnja, ali i ista ljubav, što je veoma važno za ovaj kraj“, ističe Ćosović.

Ta slika za njega predstavlja više od svjedočanstva o sličnosti odjeće. Ona podsjeća da se kulturno naslijeđe stvara i čuva u stvarnom životu, kroz porodične odnose, susrete i svakodnevicu ljudi koji su dijelili isti prostor.

Gdje prestaje rekonstrukcija, a počinje pogrešno predstavljanje tradicije

Danas se narodna nošnja najčešće traži među kolekcionarima i kulturno-umjetničkim društvima. Posebno je važno što društva sve više zahtijevaju ozbiljne rekonstrukcije, jer se na pojedinim takmičenjima vrednuje i kvalitet izrade. Istovremeno postoji i proizvodnja predmeta namijenjenih kupcima kojima nije presudno da li su korišteni odgovarajući materijali, autentični ornamenti i tradicionalni krojevi.

Ćosović smatra da takva proizvodnja može postojati, ali pod uvjetom da se predmeti ne predstavljaju kao vjerne historijske replike. Posebno upozorava na proizvode koji se nazivaju dijelovima određene narodne nošnje iako im, prema njegovom istraživanju, ne odgovaraju ni kroj ni materijali ni ukrasi. Kao primjer navodi jelek koji se prodaje kao kosovsko-metohijski, a za koji smatra da nema autentičnu vezu s tom tradicijom.

U rekonstrukciji je zato neophodno sačuvati kroj i koristiti materijale koji odgovaraju originalu, ali to ne znači da zanatlija mora biti samo prepisivač starih obrazaca. Ćosović u svom radu ostavlja prostor za lični umjetnički izraz, prvenstveno u ornamentici.

• „Kroj je uvijek identičan, materijali su uvijek autentični i odgovarajući. Ono gdje sebi dozvolim umjetnički izraz jeste ornamentika“, objašnjava on.

Takav pristup podrazumijeva dobro poznavanje starih motiva i načina na koji su se koristili. Ćosović podsjeća da su i nekadašnje terzije unosile vlastitu kreativnost u rad i smatra da tu tradiciju treba nastaviti, ali u okvirima koji čuvaju autentičnost i značenje nošnje.

Pri tome je važno uzeti u obzir i vjerski kontekst. Antropomorfni ukrasi, odnosno prikazi ljudskih likova, veoma su rijetki na bošnjačkoj narodnoj nošnji. Ćosović to povezuje s religijskim utjecajem na predstavljanje likova i smatra da bi se upotreba takvih motiva morala posmatrati u odnosu na konkretnu tradiciju, a ne samo kao umjetnička mogućnost.

Drvo života kao inspiracija za nove generacije

Jedan od motiva koji posebno izdvaja jeste drvo života, prisutno na različitim dijelovima narodne nošnje, naročito u starijim periodima. Njegov značaj ne vidi samo u historijskoj vrijednosti već i u mogućnosti da postane polazište za novo stvaralaštvo.

Tehnike veza srmom i zlatoveza, kao i tradicionalni ornamenti, ne moraju ostati isključivo vezani za narodnu nošnju. Mogu se primijeniti na savremenim odjevnim, ukrasnim i upotrebnim predmetima, čime bi stare vještine dobile novu namjenu, a tradicija nastavila živjeti i izvan muzeja i scenskih nastupa. Ćosović smatra da bi prenošenje motiva drveta života na nove predmete omogućilo nastanak velikog broja originalnih radova, od kojih svaki može imati vlastito rješenje, a istovremeno čuvati vezu s naslijeđem.

Ko će čuvati zanate za dvadeset godina?

Pitanje budućnosti narodne nošnje ne može se odvojiti od interesovanja mladih. Ćosović primjećuje da se oni za tradiciju najčešće zanimaju ukoliko su članovi kulturno-umjetničkih društava, ali ni tada ne pokazuju svi jednaku želju da upoznaju porijeklo, značenje i način izrade odjeće. Tradicionalni zanati zahtijevaju dugotrajan rad i posvećenost, a upravo to predstavlja izazov u vremenu kratkih sadržaja i brzih rezultata.

U Prijepolju se, prema njegovim riječima, tradicionalnim tehnikama izrade srpske nošnje bave on i Luka Vidaković, dok se prikupljanjem i rekonstrukcijom bošnjačke nošnje bavi samo Ćosović. Ističe da situacija nije mnogo bolja ni u drugim krajevima Srbije.

Njegova procjena budućnosti zanata posebno je upozoravajuća: „Za deset ili dvadeset godina krojenje, vez, tkanje, zlatovez i pletenje bit će izloženi u muzejima i ostat će znanje nekolicine entuzijasta.“

Materijali za izradu nošnje sve su manje dostupni i sve rjeđe se proizvode, ali Ćosović smatra da se taj problem može rješavati ako se znanju i tradicionalnim tehnikama pristupi sistematično. Kao najveću prepreku izdvaja nedostatak interesovanja mladih. Zato je važno zainteresovati ih dok još postoje ljudi koji im mogu neposredno prenijeti znanje.

Izložbe, radionice i podrška kulturnih ustanova

Ćosović smatra da očuvanje tradicionalnih zanata ne može zavisiti samo od entuzijazma pojedinaca. Neophodno je da kulturne ustanove, lokalna zajednica i organizatori kulturnih programa ovom naslijeđu posvete više pažnje, prostora i sredstava.

• „Očuvanje zanata mora mnogo ozbiljnije biti uključeno u agendu i programe kulturnih ustanova. Drugog načina nema“, poručuje on.

Jedan od načina da se mladi približe narodnoj nošnji jeste, prema njegovom mišljenju, promocija folklora kao umjetnosti, uz podršku kakva se izdvaja za sportska društva. Kroz folklor mladi upoznaju muziku, narodne igre, tradicionalne vrijednosti i odjeću koju nose, a učešće u igrama istovremeno doprinosi razvoju motoričkih sposobnosti i zajedništva.

Pored toga, potrebno je češće organizirati izložbe posvećene nošnji i tradicionalnim zanatima, kao i radionice o starim ornamentima i tehnikama izrade. Praktičan rad omogućio bi učesnicima da ne ostanu samo posmatrači već da sami savladaju dio znanja, razviju kreativne ideje i možda se opredijele za izradu narodne nošnje.

Ćosović ne vjeruje da turizam sam po sebi može sačuvati ovaj zanat. Posjetioci mogu pogledati izložbu, fotografirati se ili kupiti suvenir, ali očuvanje znanja zahtijeva dugoročniji pristup i sistemsku podršku kulturnih institucija. Nošnja danas, kako smatra, ne može u značajnijoj mjeri vratiti svoju nekadašnju svakodnevnu funkciju, ali tradicionalni motivi i tehnike mogu dobiti novi život kroz predmete prilagođene savremenim potrebama.

Rad Branka Ćosovića zato prevazilazi izradu pojedinačnih odjevnih predmeta. On doprinosi očuvanju kulturnog pamćenja Polimlja, dokumentiranju osobenosti bošnjačke narodne nošnje i razumijevanju zajedničkog naslijeđa Srba i Bošnjaka. Njegovi nalazi pokazuju da kulturne razlike i sličnosti nisu suprotstavljene vrijednosti: upravo njihovo poznavanje omogućava da se različite tradicije predstave vjerno, s poštovanjem i bez pojednostavljivanja.

Da bi ovo naslijeđe imalo budućnost, potrebno je povezati istraživanje, muzejske zbirke, obrazovanje, kulturne ustanove i mlade generacije. Narodna nošnja ne opstaje samo zato što je sačuvan jedan primjerak u muzeju, već onda kada postoje ljudi koji razumiju njeno značenje i znaju prenijeti umijeće njene izrade. U tome je suštinska vrijednost rada Branka Ćosovića — u nastojanju da bošnjačka narodna nošnja Polimlja ostane živo svjedočanstvo kulture, znanja i historije ovog kraja.

Lj.Marković