Sabiha Dacić: Žene su temelj porodice i čuvarice tradicije

Od prvog hljeba koji je umijesila uz svoju „staru majku“, preko starih predmeta sačuvanih u muzejskoj sobi, do knjiga „Sabihina sofra“ i „Sehara uspomena“, Sabiha Dacić posvećena je očuvanju bošnjačke kulturne baštine. Za nju tradicija nije samo sjećanje na prošlost, već način života, porodično naslijeđe i vrijednost koju treba prenositi na mlađe generacije.

Ljubav prema tradiciji počinje u porodici

Priča o očuvanju tradicije za Sabihu Dacić počinje u djetinjstvu, uz dvije žene koje su obilježile njen život – njene nane. Posebno mjesto u njenim uspomenama zauzima očeva majka, koju je od milja zvala „stara majko“. Upravo uz nju naučila je mijesiti prvi hljeb, ali i usvajati životne vrijednosti koje je prate do danas.

• „Ona me je naučila da prvi hljeb umijesim, učila me svim velikim vrijednostima koje me prate kroz život i bila je pravi čuvar tradicije u svakom smislu“, prisjeća se Dacić, ističući da je istu ulogu imala i njena druga nana, majčina majka.

Djetinjstvo je, kako kaže, najvećim dijelom provodila uz njih, pa vjeruje da je upravo to odredilo njenu ljubav prema običajima i naslijeđu. Danas, kada ima priliku da o tome govori i svoje iskustvo dijeli s drugima, sve što je godinama nosila u srcu prenosi, prije svega, mladima.

Njena najveća motivacija je želja da što više toga otrgne od zaborava. Smatra da je mladim generacijama potrebno približiti vrijednosti koje su nekada bile sastavni dio svakodnevnog života, posebno u vremenu kada se, prema njenom mišljenju, sve više nameću drugačiji obrasci življenja koji nemaju mnogo veze s tradicijom.

„Sehara uspomena“ – muzej prošlih vremena

Ljubav prema naslijeđu Sabiha Dacić pretočila je i u konkretan prostor – svoju muzejsku sobu, etno-kutak ispunjen starim predmetima, rukotvorinama, posuđem i uspomenama na nekadašnji život.

Ona ovaj kutak opisuje kao mjesto u kojem čovjek može zastati, odmoriti dušu i osjetiti povezanost s prošlošću. Posebno joj je drago što je prostor otvoren i za školske posjete, jer djeca imaju priliku da izbliza upoznaju način života svojih predaka i naslijeđe koje možda nisu imala prilike da vide u vlastitom domu.

• „Na jednom mjestu sam skupila tradiciju u ručnim radovima, predmetima, posuđu i tako dalje“, kaže Dacić, naglašavajući da među brojnim eksponatima posebno mjesto zauzimaju predmeti koji čuvaju uspomene na članove porodice kojih više nema.

Među njima su predmeti njene rahmetli majke: stan, odnosno razboj na kojem se tkalo ćilime i serdžade, zatim željka, koja se koristila za cijeđenje siće, odnosno pekmeza od jabuka, te stupa, namijenjena preradi ječma od kojeg se pripremalo tradicionalno jelo ćeške.

Za nekoga ko ne poznaje nekadašnji način života, to su možda samo stari predmeti. Za Sabihu, oni su mnogo više – svjedočanstva o vještinama, radu, porodičnom zajedništvu i vremenu u kojem se znanje prenosilo neposredno, s majke na kćerku, s nane na unuku.

Upravo zato smatra da stare predmete ne treba posmatrati izdvojeno od ljudi i priča koje ih prate. Njihova vrijednost nije samo u starosti ili izgledu, već u sjećanjima i znanju koje čuvaju.

Tradicionalna kuhinja čuva uspomene na majke i nane

Posebno mjesto u očuvanju bošnjačke tradicije zauzima tradicionalna kuhinja. Sabiha Dacić smatra da o prošlosti treba govoriti i kroz jela koja su pripremale prethodne generacije, ali da je važno da ta jela ostanu dio savremenog života.

• „Potrebno je u ishranu uvrstiti tradicionalna jela da bi opstala i da bismo se na taj način uvijek prisjetili neke osobe koja više nije među nama, a nekada nam je tako lijepo kuhala ta jela“, poručuje ona.

U njenim riječima osjeća se zahvalnost prema ženama koje su, često uz skromne mogućnosti i mnogo rada, brinule o velikim porodicama. Njihova domišljatost, znanje i sposobnost da od onoga što imaju pripreme obroke za sve ukućane ostavili su trag koji, smatra Dacić, ne smije biti zaboravljen.

• „Prisjetićemo se i naših voljenih nana i majki koje su ni od čega stvarale, odnosno kuhale svašta nešto. Hranile su višečlane porodice i doista su bile heroine tog proteklog perioda, baš zato što su na svaki način bile čvrsti temelji očuvanja svoje porodice i tradicije“, ističe ona.

Za Sabihu Dacić, kuhinja je zato mnogo više od mjesta na kojem se priprema hrana. Ona je prostor porodičnog okupljanja, pamćenja i prenošenja znanja. Recept koji se prenosi s generacije na generaciju čuva i uspomenu na osobu od koje je naučen, kao i dio svakodnevice koja je oblikovala porodicu.

Uvrštavanjem tradicionalnih jela u današnju ishranu, to naslijeđe dobija priliku da nastavi život. Na taj način prošlost ne ostaje samo zapisana ili izložena, već se svakodnevno obnavlja kroz mirise, ukuse i porodične trenutke.

Od riječi do djela: tradicija koja se živi

Dacić ističe da očuvanje tradicije ne može ostati samo na lijepim riječima i povremenom spominjanju prošlosti. Za nju je važno da se naslijeđe živi i pokazuje kroz konkretne aktivnosti – pripremu hrane, predstavljanje starih običaja, promocije, očuvanje predmeta i pisanu riječ.

• „Zahvalna sam Uzvišenom Stvoritelju što sam dobila priliku da mogu na najljepši mogući način prenijeti tradiciju u svakom smislu na mlađe generacije“, kaže ona.

Svoje znanje i iskustvo prenosi kroz tradicionalna jela koja priprema, promocije na kojima govori o običajima, kao i kroz muzejsku sobu dostupnu svima koji žele da upoznaju život nekadašnjih generacija. Važan dio tog rada čine i njene dvije knjige – „Sabihina sofra“ i „Sehara uspomena“.

Smatra da pisana riječ ima posebnu vrijednost jer ostaje sačuvana i nakon što prođe vrijeme u kojem je nastala. Uz nju, važni su i prostori uređeni u tradicionalnom, etno-stilu, kao i pripremanje starih jela i njegovanje vještina koje su nekada bile dio svakodnevnog života.

Takav pristup pokazuje da tradicija nije samo priča o onome što je nekada bilo. Ona može biti prisutna i danas, ako postoje ljudi spremni da je sačuvaju, predstave drugima i prenesu dalje. Sabiha Dacić upravo u tome vidi smisao svog rada – da ono što je naučila od svojih nana ne ostane samo njena lična uspomena, već postane znanje dostupno i mlađima.

Porodica i međugeneracijska povezanost kao odgovor na zaborav

Govoreći o izazovima očuvanja tradicije, Sabiha Dacić izražava zabrinutost zbog sadržaja koji se plasiraju mladima, posebno kroz rijaliti-programe, za koje smatra da ne nude dobre uzore budućim majkama i ženama koje će jednog dana biti stubovi svojih porodica.

Brine je i sve veći broj brakova koji se, kako kaže, raspadaju zbog sitnica. U tome vidi posljedicu udaljavanja od porodičnih temelja, mudrosti starijih i vrijednosti koje su nekada pomagale porodicama da prevaziđu teškoće.

• „Bez temelja, odnosno mudre majke, nema zdrave porodice, a ni društva“, poručuje Dacić.

Smatra da je u savremenom, virtuelnom svijetu sve teže očuvati bliskost s prošlošću, ali da je upravo zbog toga važno razgovarati s djecom o porodičnoj istoriji, običajima i vrijednostima. To je zadatak i majki i očeva, jer se tradicija ne prenosi samo na kćerke već i na sinove.

Mladima savjetuje da se uče ljudskim vrijednostima i da iskoriste vrijeme provedeno sa svojim nanama, bakama i djedovima kako bi od njih čuli priče o nekadašnjem životu. Stariji, smatra ona, imaju mnogo toga da prenesu, naročito djeci u ranom odrastanju, kada se oblikuju njihove navike i pogled na svijet.

Posebno joj smeta kada se starije osobe na društvenim mrežama prikazuju kao predmet šale i zabave, umjesto da se njihovo iskustvo iskoristi za poučne priče od kojih svi mogu imati koristi. Za nju su starije generacije izvor znanja, životnih pouka i porodičnog pamćenja, a ne samo dio prošlosti kojem se povremeno vraćamo.

„Živimo tradiciju da bismo imali zdravu porodicu“

Poruka Sabihe Dacić mladima zasniva se na uvjerenju da se tradicija čuva svakodnevnim postupcima, poštovanjem starijih i njegovanjem ljudskih vrijednosti. Ona vjeruje da se dobro koje čovjek čini vraća, baš kao što se i loši postupci na kraju odraze na onome ko ih čini.

„Svi mi kroz život sijemo životno sjeme koje kasnije, kada izraste, žanjemo. Ako lijepo radimo, lijepo će nam se vratiti.“

Lj.Marković