Turizam i tradicija – očuvanje ili komercijalizacija kulturnog nasljeđa Polimlja

Polimlje je prostor u kojem se tradicija ne čuva samo kroz muzejske predmete i zapise, već i kroz običaje, gastronomiju, muziku, narodnu nošnju, zanate i priče koje se prenose s generacije na generaciju. Sa razvojem turizma, dio tog nasljeđa dobija novu priliku da bude predstavljen široj publici, ali se istovremeno otvara pitanje granice između autentičnog predstavljanja i prilagođavanja tradicije potrebama turističkog tržišta.

Tradicija kao dio turističke ponude

Prijepolje je specifična multietnička sredina u kojoj Srbi i Bošnjaci stoljećima dijele isti prostor, pa se u turističkoj ponudi nastoje predstaviti kultura i običaji oba naroda. Direktor Turističke organizacije Prijepolje Petar Vasiljević ističe da je cilj da se nasljeđe predstavi što vjerodostojnije.

• „Prijepolje predstavlja specifičnu multietničku sredinu u kojoj su Srbi i Bošnjaci podjednako zastupljeni, te se stoga trudimo da oba naroda, kao i njihove običaje i tradiciju, predstavimo na što je više moguće autentičan i originalan način“, kaže Vasiljević.

Bošnjačka tradicija turistima se, prema njegovim riječima, najviše približava kroz različite kulturne, sportske i gastronomske manifestacije, ali i kroz izložbe, promocije knjiga i druge umjetničke programe. Posebno mjesto ima tradicionalna kuhinja, koja je sastavni dio događaja posvećenih gastronomiji.

Među sadržajima koji privlače najveći broj posjetilaca izdvajaju se „Komaranska košija“, „Sevdah uz ružu“ i „Mostovi Balkana“, dok se među karakterističnim proizvodima ovog kraja izdvajaju sita, proizvodi od kozjeg mlijeka i mesa, med, kao i specijaliteti od heljdinog brašna.

Turizam može biti saveznik tradicije

Da li se tradicija zbog turista mijenja ili turizam zapravo doprinosi njenom opstanku? Vasiljević smatra da je odgovor, barem u trenutnim okolnostima, više na strani očuvanja.

• „Turizam na ovom nivou razvoja koji je kod nas prisutan svakako više pomaže da se tradicija i običaji lokalnog stanovništva očuvaju nego što se ugrožavaju prilagođavanjem turistima“, navodi direktor Turističke organizacije Prijepolje.

On ukazuje da potreba za predstavljanjem tradicije turistima može imati širi značaj, posebno za mlađe generacije.

• „Bez potrebe za manifestovanjem ovih dijelova tradicije i običaja posjetiocima, mlade generacije lokalnog stanovništva koje dolaze ne bi imale dobru predstavu o sopstvenom porijeklu, naročito u pogledu starih običaja, zanata čiji je opstanak ugrožen, kao i tradicije koja se prenosi sa koljena na koljeno, a koja usljed pritisaka savremenog života pada u drugi plan“, ističe Vasiljević.

Ipak, on upozorava da postoje dijelovi tradicije koji su sve ugroženiji i da turizam može imati dodatno važnu ulogu u njihovom očuvanju, posebno u ruralnim sredinama.

Kada tradicija postane samo turistički proizvod

U tom pitanju važnu perspektivu daje i Branko, koji se godinama bavi istraživanjem i rekonstrukcijom narodnih nošnji prijepoljskog kraja. Njegov rad zasniva se na starim fotografijama, originalnim predmetima, muzejskoj građi i svjedočenjima ljudi sa terena. Prve rekonstrukcije počeo je da radi 2020. godine, nakon gotovo decenije istraživanja.

U njegovom radu autentičnost nije samo pitanje izgleda. Kako objašnjava, za vjerodostojnu rekonstrukciju potrebno je poznavati materijal od kojeg je predmet izrađivan, period kojem pripada, njegovu namjenu, kao i tehnike tkanja, krojenja i ukrašavanja.

• „Ako je cilj da se nošnja rekonstruiše što vjernije, odnosno da se napravi replika, onda je jako bitno upoznati se sa širom pričom oko samog predmeta koji se izrađuje“, kaže Branko.

On smatra da turizam sam po sebi nije dovoljan da bi stari zanati bili sačuvani.

• „Turizam nažalost ne može da pomogne. Turisti se zadržavaju par dana, eventualno mogu nešto da pogledaju, fotografišu, kupe suvenir. Očuvanje zanata mora mnogo ozbiljnije da se uvrsti u agendu i programe kulturnih ustanova. Ne postoji drugi način“, poručuje Branko.

Ta opaska otvara važnu razliku između tradicije koja se živi i razumije i tradicije koja se samo koristi kao dekoracija turističke ponude.

Polimlje – zajednički prostor različitih tradicija

Posebnost Polimlja ogleda se i u tome što su se srpska i bošnjačka tradicija razvijale jedna uz drugu. Branko kroz istraživanje narodnih nošnji ukazuje na brojne sličnosti koje svjedoče o dugom zajedničkom životu stanovništva ovog kraja.

• „Postoji dosta sličnosti između srpske i bošnjačke nošnje, naročito kad su u pitanju seoske nošnje iz ranijih perioda“, navodi on, ističući da su korišteni isti materijali, a da su krojevi u velikoj mjeri bili isti.

To prožimanje nije ostalo samo u odijevanju. Trgovina, zanati i svakodnevni susreti uticali su na različite segmente života.

• „Život je ovdje uvijek upućivao jedne na druge i to se ogledalo u svim sferama života, narodnoj nošnji, instrumentima koji su se svirali, narodnim igrama koje su igrane, pjesmama, običajima, obredima, praznicima“, objašnjava Branko.

Zato se autentičnost Polimlja ne može svesti samo na pojedinačan predmet ili manifestaciju. Ona se ogleda i u slojevima zajedničkog života i kulturnim uticajima koji su se formirali kroz vrijeme.

Mladi odlučuju šta će ostati

Iza pitanja turizma i komercijalizacije nalazi se još važnije pitanje – ko će ovu tradiciju čuvati kada nestanu ljudi koji danas poznaju stare tehnike i običaje?

Petar Vasiljević smatra da je upravo uključivanje mladih jedno od ključnih rješenja.

• „Ono što je ključno u ovom segmentu je povezivanje i uključivanje mladih u ove procese pošto jedino oni mogu biti nosioci budućeg očuvanja tradicije“, kaže on.

Prema njegovim riječima, važna je i dugoročna strategija, jer kratkoročna rješenja mogu dovesti do kopiranja već postojećih modela i ugrožavanja autentičnosti turističke ponude.

• „Prenos znanja je najefikasniji način da prezentacija tradicije ostane autentična“, ističe Vasiljević.

Branko, međutim, upozorava da upravo kod mladih interesovanje za tradicionalne zanate slabi.

• „Interesovanje mladih je, po mom mišljenju, najveći problem, jer ne postoji upotrebna vrijednost ni nošnji, ni starih tehnika i znanja“, kaže on, dodajući da je najvažnije zainteresovati mlade dok još postoje ljudi koji mogu da im prenesu znanje.

Između očuvanja i komercijalizacije

Turizam, dakle, ne mora nužno biti prijetnja autentičnosti. Može biti način da tradicija ponovo postane vidljiva, da se lokalni proizvodi valorizuju, da manifestacije okupe nove generacije i da stari običaji dobiju prostor u savremenom društvu. Ali, ako se tradicija svede samo na ono što je atraktivno turistima, bez razumijevanja njenog porijekla i značenja, postoji opasnost da se pretvori u površni proizvod.

Zato je možda pravo pitanje manje – da li turizam mijenja tradiciju – a više kako je mijenja. U tom procesu ključnu ulogu imaju lokalna zajednica, kulturne ustanove, turistički sektor, ali prije svega ljudi koji znanje o tradiciji mogu prenijeti dalje.

Za Polimlje, gdje se različiti kulturni slojevi prepliću vijekovima, očuvanje autentičnosti ne znači vraćanje u prošlost, već pronalaženje načina da ono najvrednije iz prošlosti nastavi da živi i u budućnosti.

Lj.Marković